Razlika između abidovog i arifovog ibadeta

Saglasno Ibn-Sini ibadet abida jeste ustvari jedna vrsta trgovine s Bogom. Abid obavlja namaz i za to dobiva nagradu od Boga. Posti i spašava sebe džehenemske vatre, dakle u pitanju je jedna vrsta pogodbe. Ko će Allahu drage volje zajam dati da bi mu ga On mnogostruko vratio, a uz to i nagradu plemenitu dobio na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i sdesne strane njihove, svjetlo njihovo bude kretalo: “Blago vama danas: džennetske bašče kroz koje teku rijeke u kojima ćete vječno boraviti - to je veliki uspjeh!”[1]

مَن ذَا الَّذِي يُقْرِضُ اللَّهَ قَرْضًا حَسَنًا فَيُضَاعِفَهُ لَهُ وَلَهُ أَجْرٌ كَرِيمٌيَوْمَ تَرَى الْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ يَسْعَى نُورُهُم بَيْنَ أَيْدِيهِمْ وَبِأَيْمَانِهِم بُشْرَاكُمُ الْيَوْمَ جَنَّاتٌ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا الْأَنْهَارُ خَالِدِينَ فِيهَا ذَلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ

Ibadet na arifski način

To je ustvari vježbanje nefsa. On želi ibadetom ukrotiti unutarnje moći, polet uzdići, polomiti intuiciju i porobiti imaginaciju da bi se odučile od oholosti i prevara, a usmjerile prema Istini. Dakle, velika je razlika između ovih dvaju vrsta ibadeta.

Uloga nakane i pobude

Ako bismo obratili više pažnje na ibadet abida i usporedili ga sa ibadetom arifa u vanjskoj formi, tj. u pokretima, stankama, zikru i uvjetima obavljanja, ne bismo mogli primjetiti nikakve razlike među njima. Međutim, kada su u pitanju učinci, tada se veoma razlikuju. Razlika je do te mjere da namaz jednoga biva primjerom namaz je mi'radž vjernikov da bi mu znakovi Naši pokazani bili, a za drugog namaz je samo prepreka za obavljanje grijeha, a u istom trenutku onaj drugi postaje primjer a spominjanje (zikr)je veće.

Upravo zbog toga poslanik Muhammed, s. a. v. a., u hadisu kaže: “Nijjet (nakana) vjernikov bolji je od njegova djela.” Nijet ustvari predstavlja dušu a djelo tijelo. Pobuda jeste suština, a djelo jeste forma. Dakle, što nakana bude čistija, rezultat će biti pogodniji.

Uloga znanja u djelu

Iz predočenih razlika u ibadetu i zuhdu običnih ljudi i arifa ističe se jedna veoma jasna činjenica. Zapravo, riječ je o Znanju i njegovoj ulozi i učincima kada je u pitanju djelo. Što je upućenost veća, rezultat djela je bolji, čistiji i dalji od licemjerstva i idolatrije. Ustvari, Znanje predstavlja sjeme, a djelo je biljka iznikla iz sjemena. Što sjeme bude bolje, plod će također biti bolji. Usljed toga,rečeno je: “Znanje je sjeme osvjedočenja,” ili drugim riječima m'arifet i irfan jesu sjemena spoznaje i prisustva (hudur). Poslanik je također jednom prilikom naglasio: “Neka je milost Božija na čovjeku koji zna odakle dolazi, gdje se nalazi i kamo ide.”

Moguće je da neko kaže kako smo od zemlje, živimo u materijalnom svijetu i krećemo se ka Drugom svijetu. Drugi pak mogu kazati da smo od Boga, On motri na nas i mi se krećemo ka Njemu. Oba su govora tačna, međutim, jedan posmatra tijelo, a drugi dušu, a između takvog načina razmišljanja postoji velika razlika. Sasvim je prirodno da čovjek koji sebe osjeti dijelom materijalnog svijeta posjeduje sklonosti za zadovoljavanjem užitaka i sticanjem ovosvjetskih dobara. Što više jede, tim je više sretniji. Što oblači ljepšu odjeću, veseliji je. Što mu je kuća veća, a auto modernije, to je uspješniji. U omjeru ostvarene životne udobnosti, uživat će veći ugled među ljudima. Međutim, onaj što sebi od Boga traži sreću, za njeg radost predstavlja veća blizina svome Izvoru. Sve što više osjeti da je u prisustvu Božijem, osjetit će se čistijim od sebe i udaljenijim od šejtana. U mjeri u kojoj bude bliži povratku svome Gospodaru i odvajanju od svoga tijela, bit će radosniji.

Vjerovatno je Ibn-Sina ove razlike iskoristio iz govora Vođe-pravovjernih hazreti Alija, a. s., koji u 238. mudrosti u Stazi rječitosti kaže: “Zaista, neki ljudi služe Bogu u želji za nagradom. To je služenje trgovaca! Neki ljudi služe Bogu u strahu. To je služenje robova! A neki ljudi služe Bogu u zahvalnosti. To je služenje slobodnih!” U sadržaju ajeta možemo primjetiti ovakvu podjelu, upravo već navedena dva ajeta iz sure Hadidukazuju na prvu i drugu grupu iz spomenutog hadisa. Kaže se da je vjera u Boga, borba na Božijem putu utemeljena na želji za Džennetom. Međutim, među njima postoji grupa koja kaže: ...zaista smo vas nahranili u Božije ime i ne želimo od vas nagrade niti zahvale.Kur'an u vezi sa njima dalje kaže: Oni čak i svoje duše prodaju u želji da dobiju zadovoljstvo Božije. Oni su od onih što čak i kada su u mihrabu čelo im biva zasječeno oštricom, ali i u tom trenutku izgovoraju riječi: “Spasih se tako mi Gospodara Kjabe.”

Odnos stanja (hal) i ustaljenosti (makam)

Hal i meleke jesu dva irfanska i filozofska termina koji se u duši stiču vanjskim djelom. Hal u irfanskoj terminologiji znači srčane unose koji nastaju Božijim privlačenjem, međutim nisu trajni, brzo nestaju. Zbog toga se obično kaže da neko ima ugodno stanje, što znači da ga je obuhvatilo privlačenje Božije. Međutim ustaljenost (meleke) stalno je prisutna u putnikovom srcu. Upravo zbog toga se naziva i meqam (položaj). Ista ova riječ u filozofskoj terminologiji ima drugo značenje kao i hal.

Učinak makamau duši arifovoj

Kada ibadet dobije obilježja vježbe, tj. kroćenja nepokorenih snaga, kao što su imaginacija i intuicija, koje takvim tretmanom postaju pokorne snage u duši arifa, mogu se primjetiti sljedeći rezultati:

1.Težnja nefsa k racionalnom svijetu, a ustezanje od tjelesnog. Dakle, čovjekov nefs, malo po malo, umanjuje svoje materijalne prohtjeve, a postaje blizak s uzvišenim duhovnim svijetom.

2.Ove snage ne samo da mu se ne opiru, one čak predstavljaju pomagače u smjeru kretanja ka duhovnom svijetu.

3.Izlazi se iz stanja u kojem je razum bio u sukobu sa spomenutim moćima. Ili, u skladu sa riječima imama Alija, a. s., razum izlazi iz ropstva uz pomoć strasti: “Koliko li je samo razuma koji su porobljeni strastima!” Međutim, Imam na ovom mjestu kaže: “Razum je oživio, a strast usmrtio.”

4.Kada je čovjekova nutrina zauzeta posmatranjem odsjaja svjetlosti iz svijeta meleka, tada nema mjesta za sukob sa drugim moćima, što znači da će razum veoma lahko zapaziti nefsanska osvjedočenja.

5.Čovjek se kreće potpunim kapacitetom, tj. sa svim svojim moćima prema Gospodaru. Dakle i tjelesni svijet i imaginacija i unutarnja moć i duhovna strana, svi su jedinstveni i kreću se u istom smjeru.

Riječi Muhjiddina Al-Arabija

Ovaj poznati arif u vezi sa razlikama nefsanskih borbi kod ljudi sa uzvišenim zanosom i onima koji ga nemaju kaže: “Borba sa nefsom za one što imaju visoke želje sa sobom nosi spoznaju, dok za druge biva samo povod za javljanja stanja.”[2]Dakle, ukoliko čovjek ima uzvišene ambicije i prođe se i Dunjaluka i Ahireta, borba i vježbanje koje ponavlja dovode ga do spoznaje zbilja uzvišenoga svijeta i upoznavanja sa svjetlom Istine. Međutim, ako ga ne bude imao, jedino što će postići jesu kratkotrajna privlačenja Božija koja obuhvataju njegovo srce ali i nestaju veoma brzo.

Vidjeli smo koliko veliku ulogu igra znanje kada su u pitanju učinci djela, i koliko je učinkovita uzvišena želja u čovjekovom racionalnom životu.

Upozorenje

S velikom pažnjom koju smo posvetili razmišljanju o ovom poglavlju s objašnjenjima Hadže Tusija, r. a., postalo nam je jasno da svi napori moraju biti usmjereni i uloženi u ma'rifet i pobudu ibadeta. Sama pobuda za činjenjem ibadeta i nakana pokoravanja zavisi od čovjekove spoznaje. Što je spoznaja veća, nakana i pobuda će bitijače i čistije, djela bolja, a srce poniznije.

str 46.

Ambicija (pregalaštvo) i njena uloga u irfanu

Važnost visoke ambicije nije nikom skrivena. U principu svi umjetnički, filozofski, religijski, ekonomski i irfanski tragovi i ostvarenja proizvod su uzvišenih ljudskih ambicija i inicijative. Kada ne bi postojalo ambicije danas ne bi mogli posvjedočiti ni najmanji trag civilizacije, kulture ili napretka.

Musolini, fašista i diktator, jednom prilikom se povjerio svome prijatelju: “prioritet dajem da jednu godinu živim ali da budem lav nego li da živim sto godina ali da budem ovca. Za onu jednu godinu koju bih kao lav živio drugi bi bili moj plijen i hrana, što je bolje nego da sto godina živim kao ovca a svaki dan da živim s iščekivanjem da postanem nečija hrana.”

Imam Ali, a. s., kaže: “Sinak, održi svoj nefs plemenitim i ne ponizi ga nikakvom nedostojnošću, pa čak da to bude način ostvarenja tvojih želja. Jer u tom slučaju u zamjenu za ono što daješ iz ruku ne dobivaš ništa.” Čovjekov autoritet i čast su neuporedivo vrijedniji od onoga šta se ponižavanjem stiče.

Ptica u gnijezdo krilima leti, da sleti.

Krila od ljudi ima ko se trudi, o ljudi.

Znaj da Sulejman trebao je pregalaštva,

da pobjedi izazov mirisa i boja mnoštva.

Arifi su uvijek potencirali i davali svojim učenicima do znanja da se čuvaju niskosti i ponižavanja a da se okite ukrasom visokih ambicija. U tom kontekstu također vidimo da je u pitanju islamski princip s obzirom na riječi imama Alija, a. s., u kojima saopćava: “Vrijednost je čovjeka u vrijednosti njegovih ambicija i pregalaštva.”

Stanje (hal) i ambicija (himmet)

Ova su dva termina u irfanskoj terminologiji veoma frekventna. Arifi kažu da čovjek što doživljava stanje ne može imati otkrovenja (mukašefe). Takvi ljudi u različitim prilikama i situacijama u kojim se nađu, kao što su iznenadni afektivni događaji poput posjete mezarima, nečija smrt, prisustvovanje predavanju, mogu doživjeti stanje koje doživljavaju poput pročišćujuće i spasonosne svjetlosti ali oni nikada neće stići do položaja otkrovenja. Neki su od ugodnika ovog puta rekli: “Stanje, tj. hal jesu iznenadni bljesci na srcu koji nisu stečeni, ukoliko bi potrajali i pretvorili se u ustaljenost, tj. meleke, nazivali bi to položajem, tj. meqamom. Stanja su darovana a položaji stečeni. Stanja Uzvišeni daje Svojom Darežljivošću, a položaji su razultat pregalaštva.”