Islam i globalni izazov: Izobličeno predstavljanje Islama od strane globalnih medija
( M. Safi )

Uvod

Ovaj rad istražuje prirodu aktualne medijske kampanje koja ima za cilj predstavljanje izobličene slike Islama, identificirajući nekoliko taktika korištenih od strane omalovažavatelja Islama i ukazuje na simbole tih taktika. Ovaj rad, također, predstavlja osoben odgovor na izazov koji postavljaju globalni mediji. Tvrdim da je medijska kampanja protiv Islama politički motivirana, vođena iz centara moći zapadnih društava koja u Islamu vide potencijalnu globalnu moć i alternativnu civilizaciju koja je sposobna zapadnu hegemoniju dovesti u pitanje. Istražujući nekoliko primjera iz globalnih medija, tvrdim da se kampanja pružanja izobličene slike Islama završava izjednačavanjem Islama sa nasiljem i agresijom, dok se nasilje i agresija nad muslimanima opravdava. Rad zaključujem predlažući nekoliko mjera u cilju odgovora na izazov globalnih medija.

Globalni poredak i globalni izazov

Naš pokušaj da razumijemo korijene aktuelnih napada na Islam i pokušaj njegove pogrešne prezentacije mora se početi sa istraživanjem odnosa između Islama i poznate realnosti na Zemlji. Jer, kao što ću na kraju i demonstrirati, takva nastojanja nisu puka slučajnost da kampanja protiv Islama prima svoj podstrek upravo iz određenih centara moći u zapadnim društvima – centara i uporišta globalnog poretka danas. Kampanja protiv Islama je svjestan i promišljen napor uspostavljenog globalnog poretka kako bi diskreditirao univerzalni sistem koji se predstavlja kao civilizacijska alternativa zapadnom sekularizmu. To je nastojanje da se podrijeva historijski pokret koji, kako to njegovi kritičari priznaju, ima potencijal da postane globalizirajuća sila. Aktuelni interes Zapada za Islamom datira od sredine 70-tih godina 20. stoljeća kada je islamski način života postao izborom ogromnog broja članova muslimanskih društava. Podmlađivanje islamskih ideja i prakse se osjetilo na svim razinama unutar društva, uključujući i područje procesa edukacije koje je uzimalo različite forme uključujući i intelektualnu i političku ravan.

Ovakav razvoj događaja je došao kao iznenađenje za mnoge zapadnjačke naučnike i političare koji su, dekadu prije, objavili trijumf zapadnog liberalizma i kraj Islama u muslimanskom svijetu. Daniel Lemer je, u knjizi Nestajanje tradicionalnog društva (The Passing of Traditional Society), iznio sljedeću procjenu o ulozi Islama u bliskoistočnom društvu: “Bilo da se radi o Istoku ili Zapadu, modernizacija postavlja isti elementarni izazov – ‘racionalistički i pozitivistički duh’ protiv kojeg se, tako izgleda, naučnici slažu, ali se i ‘Islam ostavlja potpuno bespomoćnim’. Faze i modaliteti procesa modernizacije su se, dakako, promijenili u posljednjih deset godina. Tamo gdje je nekad evropeizacija prodirala samo u viši nivo društva Bliskog istoka, utječući uglavnom na klasu neradnika, danas se modernizacija širi kroz značajniji dio populacije utječući na javne institucije kao i u privatnost ljudi sa svojim uznemirujućim ‘pozitivističkim duhom’”. (2)

Sve do kasnih 80-tih godina prošlog stoljeća, zapadna percepcija Islama je imala drastično drugačiju formu. Sa širenjem moderno prezentiranog islamskog učenja, kako prema Istoku tako i prema Zapadu, unutar i izvan muslimanskog društva – fenomen koji se često povezuje sa islamskim revivalizmom – mnogi eminentni naučnici na Zapadu su počeli posmatrati Islam ne kao umirujuću vjeru sa isključivo povijesnim značajem, već kao ogromnu snagu koja potencijalno prijeti zapadnoj globalizaciji. U svojoj mnogo čitanoj i visoko cijenjenoj knjizi, Kraj povijesti (The End of History), Francis Fukuyama je rekao slijedeće o Islamu:

“Istina je da Islam sadrži sistematičnu i koherentnu ideologiju, baš kao i liberalizam i komunizam, sa vlastitim kodom morala i doktrine o političkoj i socijalnoj pravdi. Poziv Islama je potencijalno uneverzalan, dosežući do svih ljudi kao ljudskih stvorenja, a ne samo do pripadnika određene etničke ili nacionalne grupe. Islam je, uistinu, porazio liberalnu demokratiju u mnogo dijelova islamskog svijeta, postavljajući ozbiljnu prijetnju liberalnoj praksi čak i u zemljama u kojima nije postigao direktnu političku moć. Kraj hladnog rata u Evropi je smjesta bio zamijenjen iračkim izazovom Zapadu, u kojem je Islam, svakako, bio značajan faktor.” (3)

Dok Fukuyama brzo prelazi na sljedeći odjeljak u kojem umanjuje relevantnost Islama na Zemlji jer “on praktično ne privlači pozornost van područja koja su kulturno islamska,” ali “ostaje činjenica da je Islam od strane autora shvaćen kao prijetnja zapadnom globalizmu, kao i to da je u stanju da ponudi ‘koherentnu ideologiju’ i da je ‘potencijalno univerzalan, dosežući do čovjeka kao ljudskog bića’.”

Gornji stavove je naglasio Zbigniew Brzezinski, američki državnik i strateg vanjske politike. U knjizi Izvan kontrole (Out of Control), objavljene ubrzo nakon raspada Sovjetskog Saveza, Brzezinski zvuči mnogo alarmantnije kada upozorava na islamsku ekspanziju u centralnoj Aziji, koja uzima zamaha, kako to on smatra, nakon što je raspad Sovjetskog Saveza rezultirao vakuumom moći:

“Obzirom da priroda ne podnosi vakuum, evidentno je da su snage izvana, posebice susjedne islamske zemlje, raspoložene pokušati ispuniti geopolitičku prazninu u centralnoj Aziji nastalu urušavanjem ruske imperijalne prevlasti. Turska, Iran i Pakistan već hitaju u proširivanju svojih utjecaja, dok mnogo udaljenija Saudijska Arabija finansira glavninu nastojanja s ciljem revitalizacije muslimanske kulture u regiji kao i vjerskog nasljeđa. Islam, prema tome, napreduje ka sjeveru, obrćući geopolitičku inerciju iz posljednja dva stoljeća.” (4)

Dok Brzezinski ne stavlja po strani sposobnost Islama da utječe na sociopolitičku transformaciju globalnih razmjera, on s pravom ukazuje na trenutna ograničenja savremenog islamskog revivalizma, reflektirana u odsutnosti konkretnog modela sprovođenja islamskih ideala u socijalnu realnost.

Neprijateljski odnos u kreiranju politike i izvještavanja

Evidentno je da otvoreni napad na Islam predstavlja reakcionaran odgovor moćnih grupa sa Zapada protiv islamskog revivalizma koji se smatra prijetnjom za globalni poredak. Napad na Islam i na njegove simbole se odvija na dva fronta:

1) u vanjskoj politici zapadni lideri su već zaključili da islamske snage u muslimanskom svijetu moraju biti smanjene pod svaku cijenu. Stoga, u zemljama u kojima su islamske grupe ostvarile uspjeh u postizanju političkog utjecaja na državnu politiku, zapadne sile primjenjuju strategiju ‘opkoljavanja’ koja ima za cilj izoliranje režima sa jakom islamskom orjentacijom. Također kada islamske grupe postignu izrazito popularnu podršku ali ne i političku snagu, Zapad podupire, čak i hrabri, sekularne režime da primjenjuju represivne mjere kako bi spriječile njihov dalji razvoj popularnosti i utjecaja.
2) drugi front su mass-mediji čiji napad ima mnogo zlobniju formu. Zapadni mediji naginju izjednačavanju visoko tolerantnog i humanog svjetopogleda Islama sa religijskim fanatizmom i nastoje sa religijskim nasiljem poistovijetiti značajno drugačije pristupe i odnose islamskih grupa. Ono što je mnogo više uznemirujuće jeste da zapadni mediji snažno osuđuju ono što se pogrešno predstavlja kao islamsko nasilje ili agresija, a u isto vrijeme na sve načine pravdaju sekularno nasilje i agresiju nemilosrdno primjenjivanu od sekularnih snaga militantnih diktatora širom muslimanskog svijeta. Ali prije nego što se vratimo ispitivanju nekih taktika koje dokazuju gornju strategiju zapadnih medija važno je ukazati na uzajaman odnos između zapadnih medija i kreatora vanjske politike. Važnost aktivnosti poduzetih od strane medijskih izvjestitelja i učesnika u sprovođenju vanjske politike leži u činjenici da oni jedni druge potpomažu i nadopunjuju u stalnoj i neprekidnoj eskalaciji sukoba između Islama i Zapada. Zapadni kreatori politike, sa podrškom vojnih diktatora u muslimanskom svijetu, kreiraju uvjerenje koje vodi u politički radikalizam kao što i restriktivne državne mjere tjeraju određene islamske grupe na nasilje. Na drugoj strani, koncentrirajući se na radikalne grupe i predstavljajući ih kao predstavnike savremenog islamskog revivalizma, par excellence, medijski izvjestitelji pojačavaju strah kreatora politike i ohrabruju ih da se drža tvrde linije.

Taktike globalnih medija u ratu protiv Islama

Izobličavanje predstave o Islamu i muslimanima kao i muslimanskim filozofima od strane globalnih medija uzima različite forme. Povremeno, izobličavanje proizilazi iz nepoznavanja Islama i tendencije izvjestitelja da generaliziraju Islam i muslimane, na temelju ličnih iskustava religije i religijskih grupa u zapadnom društvu. Veoma često, dakako, izobličavanje predstavlja promišljen napor od određenih novinskih agencija i izvjestitelja koji koriste nekoliko taktika da diskreditiraju Islam i oklevetaju muslimane.

Četiri taktike se mogu izdvojiti:

1. izobličavanje islamskog svjetopogleda i izvještaji zapadnih medija su usklađeni sa izobličavanjem predstave Islama. Dakako, nekoliko primjera će biti dovoljno da ovo demonstrira.
U novinskom članku objavljenom 15. septembra 1990. godine s nazivom Egzodus Arapa kršćana, časopis The Economist je pokušao, na veoma prepreden način povezati, kako ga je nazvao ‘kršćanski exodus’, sa dominantnošću Islama u arapskom svijetu. Početna tvrdnja u spomenutom članku koristi dramatične pojmove: “Ustvari, kršćanstvo umire u zemlji svoga rođenja. Kršćani napustaju Palestinu i Libanon u tako velikom broju da se lokalne crkve boje za svoju budućnost. Izgleda da se od svih arapskih zemalja, samo egiptska kršćanska zajednica razvija”. Ali, umjesto da ‘kršćanski exodus’ pripisuje pogoršanju ekonomskih i sigurnosnih uvjeta prouzrokovanih cionističkim i maronitskim ekscesima u Palestini i Libanonu, članak pokazuje prstom na Islam pozivajući se na navodnu izjavu muslimana da se radi o ‘osveti prema svim kršćanima’ zbog poraza u križarskim ratovima. Članak, dalje, aludira na emigraciju mnogih kršćana u Evropu i Ameriku nakon povlačenja kolonijalnih snaga sa muslimanskih teritorija. Članak propusta naglasiti da su se kršćanske zajednice nastavile snažiti u muslimanskim društvima prije, tokom i poslije križarskih ratova, čak i nakon brutalnog etničkog čišćenja muslimanske Španije od kršćanskih barbara. Članak, također, ne iznosi činjenicu da su većina emigranata koji su otišli sa kolonijalnim snagama bili muslimani koji su sarađivali i podržavali invazione snage te su bježali bojeći se zaslužene kazne.
2. udruženo islamsko djelovanje radikalnih muslimanskih grupa i pojedinaca. Čak ni sve aktivnosti globalnih medija ne uzimaju formu otvorenog izobličavanja činjenica. Veliki dio medijske kampanje protiv Islama uključuje prepredene poruke i taktike. Pridjev ‘islamski’ se naširoko koristi u opisivanju terorističkih djela koja su izvršili radikalni pojedinci ili grupe. Udarni naslovi koji obznanjuju da, npr. ‘sudski proces u Francuskoj pokazuje kako je teško oboriti optužbu za islamski terorizam’ nisu rijetki. Naravno, nasilje jevrejskih i kršćanskih pojedinaca i grupa ne može nikad biti povezano sa jevrejskim ili kršćanskim terorizmom. Fraza ‘katolički terorizam’ nikad neće na um pasti izdavačima The Economist-a kada opisuju napad Irske republikanske armije (IRA) auto-bombom. Takva praksa je rezervirana samo za Islam. Čak kada neki od članaka nije neprijateljski raspoložen prema Islamu i muslimanima, neprijateljski naslovi se koriste, kao npr. Strijela smrti Islama ili Religija sa mnogo lica…
3. prezentiranje islama kao izvora prijetnje i opasnosti za zapadno društvo. U jednom članku objavljenom u Herald Tribune, u broju od 6. jula 1995.godine, Richard Cohen istražuje rastuću popularnost Partije blagostanja u Turskoj. Procjenjujući snagu islamskog prisustva u Turskoj i njenih mogućih implikacija po Zapad, Cohen je iznio slijedeće: “Ulozi Zapada na ovom su području ogromni, a Turska prijeti da će krenuti putem Irana što joj daje važnost kakvu nije imala od kraja hladnoga rata... Ako bi Turska postala islamskom republikom, uspjeh politike prema Iranu neće uroditi plodom, ili, možda, politika prema Iraku. Turska bi napustila NATO, u osjećanju da bježi iz Evrope i pridružuje se Bliskom istoku. Bez sumnje, ona bi se pridružila antiizraelskom bloku islamskih nacija. Šta bi mogla uraditi u Bosni, ili uspavanim Grcima, nije teško pretpostaviti.”
Gornje riječi su upozoravajuće. Premda se Partija blagostanja ne može optužiti za ratobornost ili nasilje, njena islamska orjentacija u kreiranju vidika islamske republike u Turskoj je dovoljno alarmirajuća. Jer, kako to Cohen smatra, u ovome slučaju Turska bi bila ‘pobjegla iz Evrope na Bliski Istok’ i otuda se na nju ne bi moglo računati, jer bi ona radije podržavala interese muslimanskog Bliskog Istoga nego Zapadne Evrope.
Američki mediji su koristili isti pristup nakon napada auto-bombom na zgradu u Oklahoma City-ju, aprila 1995.godine. 20. aprila 1995.godine, Seattle Post je citirao Roberta Heibela, bivšeg direktora odjela FBI-a za suprostavljanje terorizmu, koji je rekao: “ Moj osjećaj je isti kao kad nešto izgleda poput patke, oglašava se kao patka i kreće se kao patka, onda se vjerovatno radi o patki… Napadi auto-bombama su sredstvo islamskog fundamentalizma.” Slijedećeg dana, The Wall Street Journal, je objavio sljedeću izjavu o muslimanskim zajednicama u Sjedinjenim Državama: “Rastuće muslimanske zajednice u ostalim područjima Sjedinjenih Država, kao što su New York, Detroit i Oklahoma City, također imaju ekstremne članove koji bi mogli podupirati teroriste, kažu analitičari.”
4. Opravdavanje napada i agresije nad muslimanima. Jedna druga taktika korištena od strane globalnih medija jeste opravdavanje djela napada i agresije protiv muslimana. Ponovo, bilo ko može naći brojne primjere ove taktike u zapadnoj štampi. U članku objavljenom u Le Mond-u 13. septembra 1994. godine, koji se pojavio u engleskoj verziji u The Guardian-u 25. septembra, Robeert Sole brani poteze određenih francuskih škola u zabranjivanju nošenja hidžaba (mahrame) muslimanskim učenicama. Priznajući da učenicima kršćanima i jevrejima nije zabranjeno, u francuskim školama, nošenje religijskih simbola (kao što je npr. predmet koji simbolizira raspeće), ali zato on pravi izuzetak sa muslimanskom nošnjom. Nošenje hidžaba, kako to on vidi, nije nikakav čin pokazivanja vjerskih simbola, niti je čin koji ima za cilj očuvanje muslimanske čednosti, već je to čin koji ‘simbolizira nejednakost spolova i ograničavanje žena.’ I tako, umjesto da djeluje na suzbijanju škola koje zabranjuju muslimankama prakticiranje veoma važne vjerske obaveze, on se okomljuje na žrtve napada.
D
rugi primjer opravdavanja napada na muslimane može se naći u izvještaju objavljenom u magazinu Newsweek, u broju od 26. decembra 1994.godine sa naslovom Ponovna prijetnja. Izvještaj istražuje uspješnost misije Ujedinjenih naroda u Bosni, i zaključuje da se radi o kobnoj misiji. I tako, umjesto da poziva na odlučnije mjere u spriječavanju srpske agresije, članak insistira da slanje mirovnih trupa i proglašavanjem određenih bosanskih gradova ‘zaštićenim zonama’ može jedino doprinijeti produžavanju agonije Bosanaca. Kao što Kenneth Auchincloss, autor članka, naglašava: “I u retrospektivi, još nije jasno da li su zapadne nacije mogle bilo šta učiniti što bi zaustavilo ovaj rat, pored vojne intervencije koju niti jedna od njih nije bila spremna poduzeti. (…) Ono što je jasno jeste da su mjere poput embarga na uvoz oružja i takozvane zaštićene zone’ samo prolongirale kraj ovoga rata. Plave kacige su olakšale užas u Sarajevu, ali njihovo prisustvo je samo učvrstilo bezizlaznu situaciju koju je opsada Sarajeva nametnula.”

Ovo jedva da je bila usluga stanovnicima Sarajeva u opsadi. Ono što leži u srcu pogrešne procjene oko Bosne jeste neka vrsta osjećanja kojoj je Zapad posebno naklonjen. Požurili smo sa pokazivanjem humanitarnog gesta bez mnogo razmišljanja o posljedicama. Kada se susretnemo sa spektakularnom ljudskom patnjom, osjećamo neposredan impuls potrebe da pokušamo pomoći. Kada se patnja pojavi u ratnoj zoni jedini način slanja pomoći jeste uz podršku vojne sile. A kada se vojna sila pošalje, onda ta vojna sila neizbježno bude uključena u sukob, ali uz nedostatak sposobnosti da ga zaustavi.

Sličan članak je objavljen u magazinu Time, u broju od 26. juna 1995.godine pod naslovom Zašto održavanje mira ne funkcionira, koji daje uvrijedljiviji prijedlog. Henry Grunwald, autor ovoga članka, predlaže da snage za održavanje mira ne bi trebale biti angažirane u područjima kao što su Bosna i Somalija, gdje se kolju muslimani, već radije da ih se šalje u mjesta gdje se diktatori bore sa islamskim grupama, a s ciljem da se pomognu protiv takvih grupa.

Sa ili bez Ujedinjenih naroda, pod kojim okolnostima će Sjedinjene Države intervenirati? U redu, ne u Somaliji, ne u Bosni, ali gdje i kako?

U nekim slučajevima Sjedinjene Države se moraju ograničiti samo na humanitarnu pomoć i izbjeći vojnu umješanost. U drugim slučajevima, intervencija Sjedinjenih Država i njenih saveznika bi mogla biti neophodnom. Na primjer: napadi ili nuklearne prijetnje Iraka, Irana ili Sjeverne Koreje; erupcija islamskog fundamentalizma koji čak i sada destabilizira Alžir i koji bi mogao biti prijetnjom Turskoj, a s tim donijeti i nepodnošljive pritiske Evropi; ‘lokalni’ ratovi, poput onih u Indiji i Pakistanu, koji bi se mogli preobraziti u nuklearne. Ni Bijela kuća ni njeni kritičari ne educiraju Amerikance o tome kako bi ovi događaji mogli, ili njima slični, utjecati na interese Sjedinjenih Država. Ovakve vrste kriza bi svakako zahtijevale više od ‘snaga za održavanje mira’. Tako su neke nove riječi ušle u kanale komuniciranja: kreiranje mira, sprovođenje mira. Ali možda bi trebli nanovo upotrebljavati termin smirivanja, u onom značenju u kakavom su je Romani imali na umu kada su ‘smirivali’ jogunasta Germanska plemena ili kada su Britanci smirivali sjeverozapadnu granicu. Ovo nije podrška novom imperijalizmu već nasotojanje da se shvati da mir ponekad zahtjeva prikladnu silu.

Nesrazmjernost odgovora musliamna

I dok se Islam i muslimani preplavljuju reportažama na izobličen način, na jedan od gore spomenutih oblika, ipak se s vremena na vrijeme mogu naći objektivni izvještaji. Primjeri za ovo se mogu naći čak i u publikacijama poznatih po svojoj antiislamskoj propagandi. Le Mond je, na primjer, u izdanju od 19. aprila 1995.godine prenio vijest s naslovom Egipat islamistima sprječava ulazak u politiku, opisujući represiju režima i kršenje ljudskih prava nad islamskim grupama u Egiptu. Jedan od uvodnika The Economist-a, u broju od 18. marta 1995. godine, podržava, sa naslovom Živjeti sa Islamom, pomirljiviji stav i upozorava na pogrešnost podvođenja različitih islamističkih grupa pod jednu kategoriju. Pitanje je, ustvari, kako muslimani odgovaraju na globalne izazove?

Priznajemo da muslimanski odgovor na medijski iskrivljeno predstavljanje Islama je u većini slučajeva oskudan i neefektivan. Kampanja izobličavanja i pogrešnog informisanja o Islamu se efektivno ne odbija od strane muslimanskih medija, zbog toga što muslimanski mediji, praktično, ne postoje. Jer izvan nekoiko publikacija koje normalno cirkuliraju unutar malog broja ljudi, koji su već angažirani za stvar Islama, bilo ko drugi jedva da može i govoriti o muslimanskim mass-medijima. Dok neefektivnost muslimanskih medija i njihova nemogućnost da se suprostave uvrjedljivoj kampanji protiv Islama može dijelomice biti objašnjeno ekonomskim i političkim debalansom između ustanovljenog globalnog poretka i svijeta Islama, istinski razlozi leže u načinu na koji se Islam predstavlja i promovira.

Termin korišten od strane muslimana u vezi sa različitim aktivnostima koje imaju za cilj pridobijanje ljudi za stvar Islama i promoviranje islamske vjere i vrijednosti jeste da’wa.

Metod da’we, o kojem se diskutiralo i koji je prihvaćen kao metod prenošenja istinskih islamskih vrijednosti i vjerovanja jeste međusobni utjecaj između prenositelja islamske poruke i njenog recipijenta. Model da’we jeste model koji je prakticirao poslanik Muhammed s.a.v.s. i njegovi ashabi. Tako jedan autor piše: “da’wa nije zanimanje s kojim se bavi profesionalna grupa ljudi, niti je je to stalna ili povremena aktivnost. Ona nije poduzeta kao reakcija na kršćanske misionare ili komunističke napade. Da’wa je odgovornost svakog muslimana, pa bio on vladar ili onaj nad kojim se vlada, vođa ili sljedbenik, učenjak ili učenik, sufija ili vojnik, trgovac ili poljoprivrednik, bogat ili siromašan, čovjek ili žena, živio na Istoku ili na Zapadu, Sjeveru ili Jugu. Niko nema veću ili manju odgovornost među da’ijama, onima koji se bave da’wom, niti iko može izbjegavati ili odlagati ovu odgovornost pod bilo kojim okolnostima.” (5)

Ovaj argument, koji predstavlja naširoko prihvaćeno gledište, propusta napraviti razliku između promoviranja Islama od strane pojedinih muslimana od ostalih oblika života, kao rezultat njihovog dobrog i lijepog karaktera, držanja i plemenitog djelovanja, sa jedne, i promoviranja Islama kroz planiranu akciju preduzetu od specijalno istreniranih i obučenih muslimana, s druge strane.

Od ovih drugih se zahtjeva korištenje najnaprednijih vještina i dostupnih tehnika, najistaknutijih umijeća i tehnologija. Umijeća uključuju, između ostalih, sposobnost dobrog i kvalitetnog pisanja, glume i pjevanja. Tehnologija uključuje korištenje elektroniskih medija, putem kojih prenosimo video i zvučne zapise koji mogu biti upotrijebljeni u prenošenju poruke Islama. Spoj ovoga dvoga proizvodi snažne medije, sposobne za prenošenje vrijednosti, vjere i pogleda na svijet u formama igranog i dokumentarnog filma, teatarskih komada, edukativnih programa, talk-showa, animiranih filmova, i sl.

Ali, uprkos važnosti elektronskih medija i dalekovidnih rezultata koje oni mogu učiniti u izmjeni kulturne stvarnosti, oni još nisu postali oruđa i instrumenti za širenje poruke Islama. Jedan važan znak pomanjkanju razumijevanja ovih moćnih oruđa može se vidjeti u činjenici da visoke islamske obrazovne institucije ne smatraju razne oblike umjetnosti i tehnologiju kao korisna sredstva koja imaju veze sa porukom Islama, već nastavljaju da se fokusiraju na interpersonalnu komunikaciju i manje učešće u javnom komuniciranju. Odnedavno se na pisane medije stavlja više naglaska od strane islamista. Međutim, časopisi i magazini koje izdaju islamisti su veoma često usmjereni samo prema čitateljstvu islamskih pokreta, nego što su usmjereni javnosti.

Dorastanje globalnom izazovu

Izazov koji postavljaju globalni mediji je ogroman i sasvim ozbiljan. Ništa ne može biti razornije za sliku jedne istaknute religije sa njenim tolerantnim i liberalnim duhom, od toga da bude reducirana na kategorije ‘terorizma’ i ‘fanatizma’. Ali ovo je ono čemu se klevetnici Islama nadaju da će postići kroz njihovu opću kampanju protiv Islama. Dorastanje globalnom izazovu iziskuje dobro smišljenu i dobro sprovođenu strategiju.

Dok razvoj jedne odgovarajuće startegije iziskuje široku raspravu i debatu između musilmana kojih se ona tiče i doprinosa različitih muslimanskih učenjaka i vođa, želim prezentirati slijedeće četiri teze u cilju pružanja odgovora na globalni izazov:

a) Kamen spoticanja u razvoju efektivnih muslimanskih mass-medija proizilazi iz određenih utjecajnih krugova koji insistiraju na odstranjivanju umjetnosti i tehnologije iz aktivnosti da’we. Tvrdi i strogi pogledi promicani od ovakvih pojedinaca ili grupa ne samo da potiču iz statičnog razumijevanja određenih islamskih propisa, razumljenih izvan njihovog konteksta i bez obzira na esencijalne kur’anske principe i ciljeve, već i iz neuspjeha da se napravi razlika između očekivanja onih osoba koje vode visoko predan i pobožan život, i očekivanja običnog naroda koji se zadovoljavaju obavljanjem čvrsto naređenih i sustezanjem od jasno zabranjenih stvari. I, dok reduciranje besposličarenja na najmanju moguću mjeru doliči onim pojedincima koji su angažirali svoje živote da služe plemenitim ciljevima, ovo se ne treba očekivati od ogromne većine onih koji nemaju ovakvu motivaciju i težnju. Za većinu ljudi, zabava je nešto što je potrebno i neophodno, i stoga programi zabave se moraju koristiti kako bi se prenijela plemenita poruka Islama.
b) Iz ovoga razloga, profesionalne mass-medijske organizacije bi trebale biti osnovane s ciljem promoviraja vrijednosti Islama i prezentiranja pravednih razmatranja muslimanskih nadanja i prakse. S ciljem da se takvi mediji susretnu sa globalnim izazovom, oni moraju govoriti ‘globalnim’ jezikom i usmjeravati se ‘globalnoj’ javnosti. Ovo iziskuje da muslimanske medijske agencije iskoriste sve dostupne grane umjetnosti i tehnologije kako bi dospjeli do najšire moguće javnosti i kako bi se bavile svim problemima čovječanstva u cjelini, umjesto da se bave uskim i uskogrudnim pitanjima. Oni, također, trebaju pokušati izvještavati o svim problemima, raspravama i pitanjima na strukturiran način, a ne samo o onima koji se tiču islamskih grupa i pokreta. Zbog ovoga razloga profesionalne medijske kuće bi trebale biti autonomne od bilo kojeg društvenog ili političkog pokreta. Ovaj uvijet je važan za održanje njihovog profesionalizma, dok bi potpadanje pod direktni utjecaj bilo koje političke ili društvene grupe neizbježno vodilo da medijske kuće postanu glasnici tih grupa.
c) Ali, da bi medijske kuće djelovale na način kako je gore izneseno, one bi zahtjevale visoko osposobljeno osoblje koje je savladalo tehničke vještine i koje ima umjetnički talenat. Radi ovoga, doprinos tehničkih škola i institucija visokog obrazovanja je presudan i odlučujući. Islamski univerziteti, posebice, nose teret razvoja programa i kurikuluma koji može dopustiti integraciju islamskog znanja i tehničkih vještina, tako da konačno postanu sposobni proizvoditi novinare, dramaturge, scenariste, glumce, pjevače, producente, i osobe koje su u komuniciranju sposobne kombinirati tehničke vještine i umjetničke talente sa islamskim angažmanom i težnjama.
d) Konačno, u cilju da muslimanski mediji zauzmu globalnu dimenziju, raspoloživa sredstva muslimana se širom svijeta moraju združiti. Združivanje raspoloživih sredstava ne treba imati za cilj konsolidaciju kapitala i vođstva. Određeni stepen ovoga dvoga može koristiti. Združivanje raspoloživih sredstava treba koncentrirati na razmjenu iskustava, olakšavajući raspodjelu i slične oblike saradnje koja može uzeti formu povezivanja.

Zaključak

Izobličavanje slike Islama, kao što sam pokušao pokazati, potiče iz činjenice da je Islam viđen od strane snažnih interesnih grupacija kao izazivač uspostavljenom globalnom poretku. U sprječavanju širenja privlačnosti Islama i aktiviranju javnog mnjenja protiv njegovih simbola, Islam mora biti predstavljen kao negativna snaga, koja vodi u nasilje i potlačenost. Obaveza svih muslimana je da shvate da je istinska priroda Islama, kao religije razuma, tolerancija i pravda koja dopire do svih ljudi širom svijeta. Borba protiv pogrešnog predstavljanja Islama s ciljem ponovne uspostave istinske slike Islama je jedan lagahan zadatak. On zahtjeva potpunu saradnju među muslimanskim organizacijama i visokim obrazovnim institucijama u cilju združivanja raspoloživih sredstava i sposobnosti. On također zahtjeva razvoj umjetničkih i tehnoloških vještina i sposobnosti potrebnih za korištenje širokog spektra oruđa mass-medija za prenošenje poruke Islama. Važnije od svega jeste da taj zadatak zahtjeva mudru promjenu u prevladavanju odnosa i prakse koja se tiče upotrebe umjetnosti i tehnologije u promoviranje Islama i razvoj odgovarajuće strategije u suprostavljanju klevetnicima Islama.